U Poljskoj je prošlog utorka potpisom predsjednika Andžeja Dude stupio na snagu kontroverzni zakon koji kriminalizuje upotrebu izraza ,,poljski koncentracioni logori” i kažnjava zatvorom do tri godine svako povezivanje Poljske s Holokaustom i zločinima koje su počinili nacisti.
Poljska je bila okupirana i nije imala kolaboracionističku vladu, a žrtve nacističke okupacije broje se u milionima, piše ,,Jutarnji list”.
Ali, dokazi o kolaboraciji stanovništva u progonu i likvidaciji tri miliona Jevreja ipak su nešto što se ne može zataškati nikakvim zakonom.
To, naravno, ne znači da nije bilo Poljaka koji su, po cijenu vlastitog života, spasili desetine hiljada Jevreja.
Po ovom novom zakonu, Poljska bi, recimo, sada mogla da tuži profesora istorije na Prinstonu Jana Groša koji je u svojoj knjizi ,,Neighbors” (,,Susjedi”, 2001.) dokazao da su u julu 1941. poljski stanovnici malog mjesta Jedvabane ubili više od hiljadu svojih susjeda Jevreja.
Sve do tada zvanična verzija tog događaja bila je da su ih pobili Njemci. Knjiga je izazvala neviđeni skandal i prijetnje smrću autoru. Groš novi zakon smatra pokušajem falsifikovanja istorije Holokausta.
Timoti Snajder, istoričar sa Jejla, smatra da je poljski zakon sličan zakonu usvojenom u Rusiji prije nekoliko godina koji zabranjuje da se govori o tome da je Rusija bila agresor kad je 1939. Poljsku podijelila s Njemačkom. Ali, nisu reagovali samo stručnjaci, nego i političari, od Benjamina Natanjahua i Reksa Tilersona, do lidera EU.
Postavlja se pitanje posledica, od opasnosti za slobodu govora i naučnih istraživanja, do otvaranja vrata istorijskom revizionizmu pa i poricanju Holokausta. Zanimljivo je da je zakon izglasan u poljskom parlamentu 26. jula, samo dan prije Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, kad je oslobođen najveći nacistički koncentracioni logor Aušvic-Birkenau. Očigledno, mnogi bi željeli da to postane dan zaborava. Nacionalizam i antisemitizam idu ruku pod ruku.
Hrvatskoj s pravom smeta nekad zvanična brojka od 700.000 ubijenih koja se koristi u Srbiji. Ali, sasvim sigurno bilo bi bolje da srpskoj interpretaciji istorije može da se suprotstavi sopstvenim ozbiljnim istraživanjima, brojkama i dokumentacijom.
Šta učiniti, na primjer, s podacima Državne komisije za utvrđivanje žrtava iz 1999. koja je zaključila da je u Jasenovcu ubijeno samo nekoliko stotina Jevreja i Srba dok su drugi pomrli od bolesti? Jesu li ti podaci vjerodostojni?
No, govoriti ozbiljno o stradalima u Jasenovcu ni danas nije politički moguće, jer je Hrvatska i dalje razapeta između antifašizma i revizionizma.
Povodom 27. jula, Ministarstvo spoljnih i evropskih poslova izdalo je saopštenje u kojem između ostalog piše: ,,Odavanjem počasti svim žrtvama Holokausta osuđujemo svaku pojavu netolerancije, prijetnje ili nasilja prema osobama ili zajednicama, zasnovanu na etničkom porijeklu ili vjerskom uvjerenju, te ujedno osuđujemo bilo kakav oblik poricanja Holokausta”.
Naravno da je ta izjava puka formalnost, jer s druge strane jevrejska zajednica bojkotuje zvaničnu komemoraciju, naširoko se toleriše fašistički pozdrav i revizionizam političara i javnih ličnosti, kao i udruženja koje za to dobijaju novac od države.
Vrhunski je cinizam da se, pritom, Holokaust u ,,domaćoj radinosti” i ne pominje.
Predsjednik Jevrejske zajednice Zagreb Ognjen Kraus koji govori o 80.000 popisanih imena žrtava, napominje da se nikada, kada se u Hrvatskoj govori o Holokaustu, ne navode primjeri iz Hrvatske, nego iz Aušvica.
O Jasenovcu je nakon posjete Spomen-području govorio i direktor Svjetskog jevrejskog kongresa za Izrael Lorens Vajnbaum, koje je dobro prepoznao da problem dolazi s vrha, a ne od stručnjaka.
-Nije u pitanju neznanje, nego negacija i zamagljivanje... U Hrvatskoj je ubijeno više od 30.000 Jevreja i to je realnost, ali mnogi ludaci ne priznaju da je tako. U Poljskoj je jevrejska zajednica sasvim iskorijenjena, a činila je 10 odsto stanovništva... Ako Jevreji osjećaju da ih poštuju i da se sjećaju njihovih stradanja, to je lakmus-papir za zdravlje društva”.
A da malo bolje poznaje ovdašnju situaciju, možda je mogao pomenuti i odnos prema Srbima kao lakmus-papir zdravlja društva više od dvije decenije nakon završetka rata.
Jer još bi Hrvatska pod pritiskom dokaza mogla nekako i da prizna domaći, ručno odrađeni Holokaust nad jevrejskim žrtvama. Međutim, tu postoji jedna vraški nezgodna okolnost: u Jasenovcu su osim Jevreja, masovno stradali Srbi. A oni su devedesetih postali agresori. S tim ni jedna vlada dosad nije znala ni žljlela da se ozbiljno pozabavi. Nema sumnje da bi i današnjoj vlasti dobro došao neki sličan zakon koji bi zabranio pominjanje, recimo, Jasenovca kao logora smrti i za Srbe - ima ih koji bi to sigurno pozdravili. Atmosfera je takva da bi, podstaknut poljskim primjerom, neko možda čak tako nešto i predložio, na vlastitu i opštu sramotu. Poljski slučaj je opasan presedan, jer ohrabruje sve one koji bi komemoraciju žrtava, da se zlo ne bi ponovilo, pretvorili u zaborav. Ili ako već zaborav nije moguć, barem u poricanje sudjelovanja u zločinu. Čak i ako je to put u njegovo moguće ponavljanje.
(RTS)
Zgražavanje nad izložbom
Još je jedan događaj obilježio Dan sjećanja, događaj koji je u Hrvatskoj imao znatno veći odjek od poljskog zakona. Riječ je o izložbi pod nazivom ,,Jasenovac - pravo na nezaborav” koja je postavljena u zgradi UN u Njujorku.
Izložba je izazvala zgražavanje i protest hrvatske vlade koja je optužila Srbiju da ,,manipuliše i plasira lažne podatke” - ne navodi se koje - a stradanja žrtava u tom ustaškom logoru koristi u ,,propagandne svrhe”.